Koraci prema sebi: tišina duše

Oduvijek sanjam velike pozornice. One na kojima, s darom slaganja riječi utkanim u mene još pri rođenju, donosim Riječ koja liječi, obnavlja, podučava i umiruje. U snu nikada ne vidim kako se penjem na tu pozornicu, niti tko me do nje dovodi. Ne znam jesam li došla sama ili me netko ponio. Sjećam se samo središta – mirne, čvrste pozicije – i svojih ruku složenih u trokut, kao znak sabranosti i predanja. Vjerujem da nepreglednom mnoštvu lica ispred sebe govorim o nečemu što istinski poznajem. O onome što sam živjela, učila, preživjela. O onome što može pomoći da već danas, na javi, postanu bolji ljudi. I nadam se da je u tom snu količina moga znanja uvijek obrnuto proporcionalna mome egu – da me nikada ne povuče u krajnost koja zaboravlja ljudskost, koja zaboravlja srce. U mom slučaju Bog, u tvom možda Svemir ili Univerzum, dao nam je um, ali i emocije; tijelo, ali i duh. Ne kao suprotnosti koje se isključuju, već kao fragmente iste cjeline koji se međusobno prožimaju i upotpunjuju, tvo...

 Kao što kaže Proslov Evanđelja evanđelista Ivana: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“   Tom rečenicom iz Evanđelje po Ivanu ne započinje samo sveta knjiga – njome započinje i ovaj blog. I moj osobni put. Put prema dubljoj samosvijesti, prema životu u kojem jasne granice nisu znak sebičnosti, neposluha ili tvrdoće, nego znak mentalne snage, unutarnjeg zdravlja i zrelosti.  Možda nisi vjernik. Možda nikada nisi otvorio Sveto Pismo. I to je u redu. Jer bez obzira na svjetonazor, svi možemo osjetiti da je riječ – izgovorena, napisana, obećana – danas izgubila dio svoje težine. Kao da smo se naviknuli na olako izrečena „vidimo se“, „javim se“, „može“, a iza njih često ostane tišina.  Često kažemo da riječ mora biti potkrijepljena djelima. I to je istina. No budimo iskreni – koliko smo puta posrnuli upravo u djelima? Koliko puta smo htjeli, ali nismo učinili? Koliko puta smo šutjeli kad je trebalo progovoriti ili govorili kad je trebalo...