Koraci prema sebi: tišina duše

Jednom sam kao mala putovala vlakom. Moje sjećanje nije uspjelo zabilježiti trenutke posebne opčinjenosti tim prijevoznim sredstvom, ali iskoristit ću ovu sliku za današnju priču. Zamislite ženu koja nema drugog izbora nego, svoje dijete, pratiti na opsežne pretrage u velikom i nepoznatom gradu. Ako smo toga dana imale sreću, uspjele bismo ugrabiti dva susjedna sjedala. Na jednom bih, kao mala djevojčica, sjedila majci u krilu, a na sjedalu do nas bila bi torba sa svim potrepštinama: od rezervne odjeće, nešto hrane, vode i lijekova. Da ste nas tada vidjeli, vjerojatno biste pomislili da smo na kraćem putovanju rezerviranom samo za nas no u većini bismo se slučajeva vraćale istog dana. Ne pitajte me kako je majka istovremeno na jednom boku nosila mene, a na drugom ramenu ostalu prtljagu. Jedini odmor od težine s jedne i druge strane bio je trenutak kada bismo uočile dva susjedna sjedala jedno do drugog. Ako je toga dana bilo sreće, naravno. Danas, mnogo godina poslije, shvaćam da ta dva...

  Za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja malo smo putovali i gotovo da nemamo nekih anegdota odnosno, možda bolje reći uspomena za cijeli život. Onih uz koje će prilijepiti etiketu "mladost ludost, onih zbog kojih nismo ponosni, ali danas ih se rado sjećamo. Sigurno pamtite da Vam je netko sakrio Vaše stvari na najčudnija mjesta, oslikao svoje prvo pijanstvo na Vašim novim tenisicama ili Vas s guštom osramotio pred, Vama važnom, osobom. Danas, mnogo godina kasnije, od svoje prve godišnjice mature, slušam dogodovštine iz djetinjstva drugih ljudi, smijem se i proživljavam ih kao da su moje. Koliko god se trudila pronaći tu jednu sličicu u albumu sjećanja za koju se mogu uhvatiti, nisam uspijevala vidjeti ništa jasno. U maglovitim bljeskovima sjećala bih se dana kada bismo išli u kazališta, kina. Gledajući predstave ili projekcije filmova koje su nam bile vezane za gradivo, toliko bih se uživjela da mi stvarnost unutar okoline u kojoj sam bila, nije toliko značila. Moj svijet koji je...

 Danima razmišljam kako započeti novi tekst na blogu, ali kao da ni jedan početak nije dovoljno dobar, efektan, vrijedan zadržavanja nečije pažnje. Tako da danas bismo mogli reći da ja kao autor teksta i Vi kao njegovi čitatelji, zajedno idemo go with a flow. Ne brinite, nisam ja od onih koji nemaju baš nikakav plan ili strukturu kada stvaraju nešto novo no zaista je nekad, pogotovo za nas perfekcioniste, potrebno malo otpustiti uzde i, kako poznata uzrečica kaže, "ići s tokom" Olakšanje za mozak. Probajte otpustiti bar nešto jednom tjedno, bit ćete mi zahvalni. Danima mi se u glavi roje svakakve misli. Nastale od fizičkog, ali i mentalnog rada na sebi, vježbanja vlastitih granica, zahvalnosti na svemu što sam do sada postigla kao i svih planova i želja koje još trebam ostvariti. I da, i ja ponekad zalutam u planiranje i želje unatoč saznanju da su Njegovi planovi u mnogočemu bolji od naših. Pokrenuvši ovaj blog kao dugogodišnju želju nisam ni sanjala koliko će me promijeniti...

 Ja sam oduvijek bila netko tko može promijeniti energiju u prostoriji u koju uđe. Netko tko "natjera" okolinu da zastane i na trenutak promjeni temu, ali i netko na čiju se energiju "nalijepe" tuđe emocije i emocionalna stanja. S obzirom na to da nisam oduvijek bila svjesna sebe i svoje vrijednosti, mislila sam da sam dužna nositi na sebi tuđu nezrelost, pomoći nekom iako on to ne traži, voditi razgovore koje ne želim i biti uvijek dostupna za sve jer tako to rade dobre djevojke, zar ne? Na jednoj sam lokalnoj proslavi upoznala profesoricu za koju sam tada doznala da će mi biti razrednica prilikom upisa u srednju školu. Kao da nije bilo dovoljno to što nisam mogla upisati školu koju sam htjela, zbog kako su rekli, nedostatka prostora za "prilagođenu učionicu" Sada se s druge strane moram nositi s činjenicom da je ista profesorica vodila razredna odjeljenja generacijama ranije pa je tako učila moga ujaka, pa moga brata i sada će mene! Ah, ta očekivanja i t...

U zdravom je tijelu, kažu zdrav duh. Znači li to da mi čija tijela nisu u okvirima današnjih standarda "zdravlja" nemamo niti zdrav Duh? Što uopće znači biti zdrav i može li Duh biti važniji od tijela? Za mene biti zdrav znači ne imati poteškoće u funkcioniranju cjelokupnog organizma, ne imati lomove, neizdržive bolove, rane ili posjekotine no znate što? Čak i ako nemate niti jednu od ovih bolesti tijela, još uvijek možete biti itekako bolesni. Često zaboravljamo stanje našeg uma, naše misli, sve one stečene i nametnute stavove, strahove i neizgovorene riječi. Sve to i puno više kroji naše mentalno zdravlje od kojeg mnogi još uvijek zaziru i bježe jer se najviše bojimo dotaknuti upravo svoje dubine. Strah nas je što ćemo pronaći u tom neistraženom dijelu nas. Što će biti otkriveno ako prokopamo rudnik s blagom. Hoće li netko tko uopće ne nosi moje cipele, reći da sam luda? Međutim, dopustite da Vam kažem nešto. Ljudi koji idu na psihoterapiju u većini se slučajeva bore s onim...

 Moje stanje zahtjeva cjeloživotnu fizikalnu terapiju. Namjerno sam napisala stanje umjesto dijagnoze jer nikada nisam dopuštala da riječ "dijagnoza bude ispred moga imena unatoč tome što ona jest dio moga života. Ciljano ju izbjegavam u širokom luku, ne zato što ju ne prihvaćam već zato što ne želim da takva riječ koja je sinonim za bolest bude ta koja me određuje, po kojoj me pamte. Ako čitate sve moje nalaze možete vidjeti da se radi o, barem tako kažu stručnjaci, najtežem obliku cerebralne paralize kojom su, u većoj ili manjoj mjeri, zahvaćene obje ruke i obje noge uzrokujući povećani mišićni tonus odnosno ukočenost i ograničenost pokreta. Znate li što je najtužnije od svega što većina zdravstvenih djelatnika, čast izuzetcima- ne volim generalizirati, ispred sebe vidi samo papir, a ne osobu koja unatoč invaliditetu može biti visoko funkcionalna. S druge pak strane, iako stručnjaci, pa i samo društvo, na nas gleda kao na one kojima treba pomoć, a ne i na one koji su sposobni, n...