Koraci prema sebi: tišina duše

 Osvrnuvši se na posljednji tekst na blogu i na slobodna mjesta u Vašem vlaku koji putuje samo Vama predodređenim tračnicama života, voljela bih da danas zajedno osvijestimo još jednu važnu činjenicu. Možda će u Vama već na prvo čitanje izazvati bol, no upravo je njezino prepoznavanje i imenovanje jedan od ključnih koraka prema osobnom rastu. Koliko se Vas može, kao i ja nekada, poistovjetiti sa željom da u svom vlaku života silom pokušava zadržati osobu koja treba izaći na sljedećoj stanici? Smatrajući je važnom za vlastiti opstanak, grčevito se držimo za rubove kaputa osobe koja treba otići i koja je, htjeli mi to priznati ili ne, svoju misiju već ispunila. Bilo da Vas je trebala nečemu naučiti, upozoriti ili savjetovati, biti glasnik ili blagoslov, trn ili ruža. A možda je baš ta osoba za koju se tako snažno držite – pazite sada – Vaše ogledalo. Sada, kada smo uvidjeli da ljudi u naše živote ulaze i jednako tako, bez pozdrava i prethodne najave, iz njih izlaze, vrijeme je da zaj...

Jednom sam kao mala putovala vlakom. Moje sjećanje nije uspjelo zabilježiti trenutke posebne opčinjenosti tim prijevoznim sredstvom, ali iskoristit ću ovu sliku za današnju priču. Zamislite ženu koja nema drugog izbora nego, svoje dijete, pratiti na opsežne pretrage u velikom i nepoznatom gradu. Ako smo toga dana imale sreću, uspjele bismo ugrabiti dva susjedna sjedala. Na jednom bih, kao mala djevojčica, sjedila majci u krilu, a na sjedalu do nas bila bi torba sa svim potrepštinama: od rezervne odjeće, nešto hrane, vode i lijekova. Da ste nas tada vidjeli, vjerojatno biste pomislili da smo na kraćem putovanju rezerviranom samo za nas no u većini bismo se slučajeva vraćale istog dana. Ne pitajte me kako je majka istovremeno na jednom boku nosila mene, a na drugom ramenu ostalu prtljagu. Jedini odmor od težine s jedne i druge strane bio je trenutak kada bismo uočile dva susjedna sjedala jedno do drugog. Ako je toga dana bilo sreće, naravno. Danas, mnogo godina poslije, shvaćam da ta dva...