Odrastanje koje nije stalo u školske bilježnice
Za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja malo smo putovali i gotovo da nemamo nekih anegdota odnosno, možda bolje reći uspomena za cijeli život. Onih uz koje će prilijepiti etiketu "mladost ludost, onih zbog kojih nismo ponosni, ali danas ih se rado sjećamo. Sigurno pamtite da Vam je netko sakrio Vaše stvari na najčudnija mjesta, oslikao svoje prvo pijanstvo na Vašim novim tenisicama ili Vas s guštom osramotio pred, Vama važnom, osobom. Danas, mnogo godina kasnije, od svoje prve godišnjice mature, slušam dogodovštine iz djetinjstva drugih ljudi, smijem se i proživljavam ih kao da su moje. Koliko god se trudila pronaći tu jednu sličicu u albumu sjećanja za koju se mogu uhvatiti, nisam uspijevala vidjeti ništa jasno. U maglovitim bljeskovima sjećala bih se dana kada bismo išli u kazališta, kina. Gledajući predstave ili projekcije filmova koje su nam bile vezane za gradivo, toliko bih se uživjela da mi stvarnost unutar okoline u kojoj sam bila, nije toliko značila. Moj svijet koji je...