Odrastanje koje nije stalo u školske bilježnice

  Za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja malo smo putovali i gotovo da nemamo nekih anegdota odnosno, možda bolje reći uspomena za cijeli život. Onih uz koje će prilijepiti etiketu "mladost ludost, onih zbog kojih nismo ponosni, ali danas ih se rado sjećamo. Sigurno pamtite da Vam je netko sakrio Vaše stvari na najčudnija mjesta, oslikao svoje prvo pijanstvo na Vašim novim tenisicama ili Vas s guštom osramotio pred, Vama važnom, osobom. Danas, mnogo godina kasnije, od svoje prve godišnjice mature, slušam dogodovštine iz djetinjstva drugih ljudi, smijem se i proživljavam ih kao da su moje.

Koliko god se trudila pronaći tu jednu sličicu u albumu sjećanja za koju se mogu uhvatiti, nisam uspijevala vidjeti ništa jasno. U maglovitim bljeskovima sjećala bih se dana kada bismo išli u kazališta, kina. Gledajući predstave ili projekcije filmova koje su nam bile vezane za gradivo, toliko bih se uživjela da mi stvarnost unutar okoline u kojoj sam bila, nije toliko značila.

Moj svijet koji je podrazumijevao puno čitanja, promišljanja i postavljanja u cipele glavnih likova bio mi je dovoljan. Moja tadašnja profesorica vjerojatno bi bila sretna kada bi znala da se i dandanas sjećam predstave Dundo Maroje ili opere Carmen, ali zato se ne sjećam smijeha i pjesme iz autobusa jer sam kao učenik s invaliditetom imala vlastiti prijevoz i osobnog vozača za takve izlete. Ne kažem da je takav kraljevski tretman bio nešto nužno loše jer tada nisam morala razmišljati koliko je zgrada kazališta pristupačna i arhitektonski dostupna osobama u kolicima. Netko je drugi tada brinuo o tome. Moje Veličanstvo se samo pojavilo i iz mraka promatrajući ono što se odvija pod svijetlima reflektora, divilo se prikazanim crticama prijašnjih života obučenih u raskošne haljine ili oskudnu besparicu.

U koje god se vrijeme vratili i kojim god dijalektom pričali, život je proces i svako razdoblje u našim životima donosi, za nas, važne lekcije i brojne uspomene koje smo baš tada spremni primiti. Tko zna, zašto mi je tada bilo važno znati kakvu je Carmen haljinu nosila, a ne pamtiti koja je od mojih razrednih kolegica bila izložena verbalnom nasilju. Osim zbog prolaska na maturi pitanja poput boje prstena Marulićeve Judite, nisu toliko važna za život koji živimo. Dok su, nasuprot tome, lekcije poput hrabrosti zalaganja za sebe, vlastita uvjerenja ili uvjerenja slabijih od sebe, one koji nemaju svoj glas, od izuzetne važnosti za život i rast osobe u afirmativnim godinama. Judita je tada bila žena koja se unatoč strahu, odlučuje djelovati pokazujući da je snaga vlastite osobnosti često važnija od fizičke snage.

Da nam je barem fokus s njezinog prstena bio usmjeren na odlučno zastupanje onih koji nisu toliko prihvaćeni u društvo, sve ismijavane zbog debelih dioptrijskih naočala ili nekonvencionalnog izgleda koji nije odgovarao tadašnjim trendovima. Da su nas barem učili da pojedinac može učiniti promjenu odbijajući prihvatiti uvriježene standarde i plivajući protiv struje donijeti boljitak cijeloj zajednici. Rijetko nas je tko na satovima glavnih predmeta učio da pobjede ne proizlaze iz moći i sile već iz hrabrosti, ustrajnosti, mudrosti i vjernosti vlastitim vrijednostima- osobinama koje je Marko Marulić, kroz Juditin lik, postavio kao temeljne ljudske vrline još u 16 stoljeću.

Možda sam baš ja prespavala ili markirala sate u kojima smo manje bili usredotočeni na prikupljanje bezbroj informacija vezanih za nastanak književnih djela, gramatičkih i pravopisnih zakonitosti prilikom pisanja eseja ili rješavanja matematičkih izazova, a više na to kako postati osoba koja primjećuje potrebe svoje okoline, kako izgraditi vlastito ja koje nema potrebu rušiti drugoga da bi raslo i postojalo

Vrlo sam često zato bježala iz okruženja koje mi je ne odgovara i tražila utočište u društvu koje nije opterećeno teretom aktualnih standarda već se jednostavno opušta uz glazbu duše prirodno formirajući trbušne zidove koji su onda, a i danas mnogim muškarcima izuzetno važni. Dobro možda ne baš mnogim. U muškom je svijetu, složit ćete se puno toga jednostavnije. Oni kao da su oslobođeni nametnutih ideala koje mi žene neprekidno ganjamo u nadi da ćemo im se u jednom trenutku uspjeti barem donekle približiti.

Danas, kada pogledam unatrag, više ne žalim za uspomenama koje nikada nisam stvorila. Ne žalim za autobusima punim pjesme, nestašlucima koje bih prepričavala desetljećima kasnije niti za pričama koje počinju riječima: „Sjećaš li se kad smo...“

Život mi je dao drugačije lekcije.

Dok su drugi skupljali anegdote, ja sam skupljala priče. Dok su drugi tražili svoje mjesto u gomili, ja sam učila pronalaziti sebe u tišini. Dok sam promatrala svijet s neke svoje udaljenosti, naučila sam vidjeti ono što često ostaje skriveno iza glasnih riječi, savršenih fotografija i prividne pripadnosti.

Možda upravo zato danas vjerujem da najveće uspomene nisu uvijek one koje nas nasmijavaju. Ponekad su to trenuci koji nas oblikuju. Trenuci u kojima odlučimo ostati vjerni sebi. Trenuci u kojima pružimo ruku onome tko je ostao sam. Trenuci u kojima biramo razumjeti umjesto osuđivati, podržati umjesto ismijavati i voljeti umjesto pripadati pod svaku cijenu.

Ako sam nešto naučila na svom putu, onda je to da vrijednost života ne određuje broj dogodovština koje možemo prepričati, nego broj ljudi kojima smo uspjeli ostaviti trag dobrote u srcu.

Zato danas više ne tražim izgubljene slike u albumu prošlosti. Stvaram nove.

One nastaju u svakom tekstu koji napišem, u svakoj osobi koja se prepozna u mojim riječima i u svakom koraku prema sebi koji nas podsjeća da istinska snaga ne proizlazi iz savršenstva, nego iz hrabrosti da budemo ono što jesmo.

A sada Vas pitam: koju ste životnu lekciju naučili tek mnogo godina nakon završetka škole? Podijelite svoje iskustvo u komentarima. Možda će baš Vaša priča nekome danas pomoći da pronađe vlastiti put prema sebi.