Koraci prema sebi: tišina duše

Prije nekoliko godina jedna mi je prekrasna duša preporučila seriju "The Chosen" Mislila sam da je riječ o još jednoj u nizu serija s tematikom Isusova života koje sam toliko puta do sada pratila. Na kraju krajeva, nakon šest godina intenzivnog istraživanja i učenja o Onomu kojeg nikada u potpunosti neću moći spoznati, a s druge strane mi je toliko blizak, što se novog uopće može doznati, pomislili biste. Za vrijeme studija najprije kroz teološku kulturu pa kasnije kao Magistra religijskih znanosti često sam puta imala tu priliku uroniti u nepresušno Otajstvo Kristove Osobe. Oduvijek sam bila od onih koji, osobito na kolegiju kristologije postavlja najviše pitanja. Ona, zbog koje se predavanje pretvori u privatizirani dijalog između studenta i profesora pomiješan iskustvom i stručnom terminologijom. Koliko god se trudila ne biti sebična dajući mogućnost i drugim kolegama da se približe Otkrivenom blagu, moje je pitanje uvijek moralo biti u središtu tumačenja razgranatog na sv...

U mojim dječjim pa kasnije i u afirmativnim godinama, moja se obitelj vrlo često "hvatala za slamke spasa" Silno su se trudili popraviti sve moje nedostatke. Mislili su, odemo li kod najboljeg, najpriznatijeg ili najhvaljenijeg stručnjaka, on će najbolje znati što treba, što nije uredu sa mnom i kako me može "popraviti". Na sve moguće načine pokušavali su nadomjestiti onih tri mjeseca preranog rođenja te tako, možda, sa sebe maknuti osjećaj krivnje, tuge, očaja, straha i srama koji tada još nisu bili spremni prihvatiti stvarnost. Iskreno, ne znam jesu li i danas potpuno spremni prihvatiti činjenice, ali tada su bili spremni na sve, rasprodati imanje, vinograde, kuće, posuditi novac za liječenje ma otići i kod sv. Petra, ako treba, pokajati se pa onda opet po starom. Ne znaju oni da sam ja već tada, sa svojih 7 godina prestala moliti Boga da "brzo prohodam" Kada danas, s odmakom pogledam na svoj život, često se sjetim starijeg brata i imam osjećaj da je mno...

Brdoviti krajevi jako su dobra teretana u prirodi. Osobito ako svakog dana, po nekoliko puta, prolazite istom rutom  penjući se uzbrdo od smještaja do bolnice. Poput najpoznatijih nutricionista i trenere današnjice, odgovorno tvrdim da bi se u petnaest dana boravka na Goljaku, kroz intenzivne treninge po nepristupačnom terenu, mogla skinuti četvrtina nečije težine.  Ne, ovo nije još jedna od onih reklama za čudotvorni proizvod koji djeluje dok Vi spavate i skida masne naslage s područja trbuha ili s Vaših bedara. Ne trebate čak niti nazvati odmah kako biste dobili pakiranje gratis...ovo je život, realnost i svakodnevica kroz koju je prolazila moja majka. U tom smo periodu moga života često bile kod liječnika. Trebalo je otkriti je li je moje preuranjeno rođenje s 29 tjedana trudnoće uzrokovalo veće posljedice na, dandanas ne istraženi i kompleksni mehanizam u našim glavama. Tako bih nekoliko puta tjedno odlazila na EEG mozga da se utvrdi aktivnost moždanih stanica i procijeni ...

 U kutu mračne bolničke sobe, opet sam se gušila u plaču preklinjući dječaka smještenog na krevetu na kat do zida da prestane zatvarati vrata spavaonice. Svijetlo iz hodnika bilo mi je jedina nada da će možda sve na kraju biti dobro, da će me netko čuti, vidjeti ili barem provjeriti što nije uredu. Na jedinom osvjetljenom hodniku u bolnici nije se moglo čuti ni koraka. Sve je bilo tiho, samo je moj plač odzvanjao, a kad bi se vrata spavaonice zatvorila, panično bi vrištala sve dok me glasnice ne bi izdale. Moje glasno izražavanje svojih strahova i osjećaja odbačenosti, redovito bi rezultiralo upalom pluća koju bismo preko vikenda zaliječili povratkom kući, a svaki novi tjedan za mene je značio početak horora. Kao što možete vidjeti Vinogradsku bolnicu ne pamtim po dobru jer sam tamo odlazila isključivo po prisili ne razumijevajući zašto me mama tamo ostavlja kad me nitko ne voli i ne razumije?  Nije tamo bilo dobro poznate drvene krunice koja je visjela diljem cijelog zida kao...