U polju crvenih makova

Brdoviti krajevi jako su dobra teretana u prirodi. Osobito ako svakog dana, po nekoliko puta, prolazite istom rutom  penjući se uzbrdo od smještaja do bolnice. Poput najpoznatijih nutricionista i trenere današnjice, odgovorno tvrdim da bi se u petnaest dana boravka na Goljaku, kroz intenzivne treninge po nepristupačnom terenu, mogla skinuti četvrtina nečije težine.  Ne, ovo nije još jedna od onih reklama za čudotvorni proizvod koji djeluje dok Vi spavate i skida masne naslage s područja trbuha ili s Vaših bedara. Ne trebate čak niti nazvati odmah kako biste dobili pakiranje gratis...ovo je život, realnost i svakodnevica kroz koju je prolazila moja majka.

U tom smo periodu moga života često bile kod liječnika. Trebalo je otkriti je li je moje preuranjeno rođenje s 29 tjedana trudnoće uzrokovalo veće posljedice na, dandanas ne istraženi i kompleksni mehanizam u našim glavama. Tako bih nekoliko puta tjedno odlazila na EEG mozga da se utvrdi aktivnost moždanih stanica i procijeni stupanj oštećenja jer sam još k tome previše popila plodne vode i ostala bez kisika. Gledajte, dragi čitatelji, u ponudi nije tada bilo ništa drugo, a žeđ ne pita!

Zbog navedene sam pretrage cijeli dan i noć morala ostati budna kako bi aparat sa šarenim lopticama, kako ga je nazivala medicinska sestra, već rano ujutro, mogao zabilježiti prve signale u razdoblju prijelaza između budnosti i sna Tko bi rekao da ću od malena biti bećar, provoditi besane noći i živjeti punim plućima. Možda me baš tome naučilo moje stanje. Jer kad ti život da limune, jednostavno napraviš limunadu.

Mama je i toga jutra imala svoj trening penjući se uzbrdo kroz stotinjak stepenica, noseći istovremeno i mene i sve moje stvari kako bismo na vrijeme stigli u bolnicu. Danas znam da toliku snagu i sposobnost možeš imati samo zahvaljujući nadnaravnim silama Svevišnjeg koji te vodi korak po korak iako ne znaš kakav će biti ishod. Ni ona ga tada nije znala. Nije znala hoće li pretraga uspjeti, hoću li zaspati prije nego što je potrebno ili će EEG ovoga puta otkriti novo oštećenje. Jedino što je tada imala je vjera u dobro, nada da će se sva ta žrtva koju je podnijela jednom isplatiti i mene, apsolutno nesvjesne što se događa koja se tada borila sa snom. Ipak sam noć prije imala privatni party. Zato cijeniti i zahvaljivati za žrtve Vaših bližnjih ne znači živjeti njihov život, ispunjavati njihova očekivanja i biti u istim strahovima koje nam nameću jer su ih oni proživjeli. To znači priznati svojim bližnjima njihovo bezuvjetno davanje nama koje, iako prožeto strahovima, ranama i očekivanjima, ničime nije uvjetovano. Sjetite se samo Marije i te neizmjerne Ljubavi Božje koja se neprekidno daruje čovjeku.

Oduvijek sam voljela snove. Možda sam i za vrijeme pretrage EEG-a sanjala i sretala ljude koji mi žele nešto poručiti, na nešto me upozoriti ili jednostavno oblikovati moju svijest usmjerenu na ono što je u životu zaista bitno. Tako sam mnogo godina nakon spomenutog Goljaka kad sam već pohađala osnovnu školu, usnula jedan neobičan, ali prekrasan san. Često volim reći kako taj san predstavlja prvu prekretnicu na mom životnom putu. Od tada je krenuo moj proces preobrazbe baš kao što se Gregor Samsa u Kafkinom Preobraženju pretvorio u novo biće. Njegova ga je preobrazba dovela do brojnih neprilika, a mene u Novi život. 

Od te sam večeri počela učiti kako se prepustiti potpuno nepoznatom putu za kojeg ne znaš kuda će te dovesti ni koja mu je svrha. Tada sam, vođena Prisustvom, započela s upoznavanjem i prihvaćanjem sebe, sa svim svojim manama i jedinstvenostima. Sjedila sam u polju makova, cvijeta koji je toliko nježan i krhak da cvjeta samo jedan dan, a opet toliko snažan i čvrst da može izrasti pored kamena ili asfalta. Onaj koji me stvorio, objavivši mi se najprije u obliku neobjašnjive snage i svjetlosti, a potom kao slap te na kraju kao Osoba navodio je sve ono što ja zaista jesam. Bile su to Riječi koje ću zauvijek pamtiti kao pismo Ljubavi koje ni po čemu nisam zaslužila osim po činjenici što sam vjerovala iako mi je bilo nepoznato i prepustila se iako nisam znala kamo idem.

Još uvijek učim vjerovati iako ne znam ishod, a makovi koje često uočim budu mi znakovi kraj puta koji me podsjete na snagu i krhkost života kao i potvrdu da Netko to gore vidi sve.

Sljedeći put kad ugledate cvijet maka sjetite se svih bitaka koje ste vodili i na kraju izašli kao Pobjednici...možda ne baš uvijek svojom zaslugom, kako ste na početku mislili.