Koraci prema sebi: tišina duše

Dugo sam, pripremajući se za novu objavu na blogu, tražila naslov pjesme s kojom sam se svojedobno pripremala za Lidrano, smotru literarnog, dramsko-scenskog i novinskog stvaralaštva. Natjecanje koje potiče učeničku kreativnost, razvija samopouzdanje i poučava mnogim tehničkim finesama u načinu prezentiranja književnog djela, donijelo mi je i vrijedne životne lekcije. Osim što sam naučila kako i kada zastati te u kojem trenutku dodatno naglasiti određeni dio književne građe da bih postigla jači i emotivniji doživljaj kod slušatelja, ovo iskustvo omogućilo mi je sposobnost da se slično postavim i u mnogim svakodnevnim situacijama. Za sve u čemu bih ranije reagirala ishitreno i prvoloptaški, danas dobro promislim o ishodu svoje reakcije pa tek onda reagiram. Jednostavno pustim da se vatra koja ponekad ključa u meni stiša sama od sebe. Već sutra nešto zbog čega sam dan prije bjesnila, može postati potpuno nebitno. Naravno da tada postoji opasnost od takozvanog "guranja pod tepih...

Dok sam bila mala često mi se ponavljao isti san. Volim snove jer kao što sam već naglašavala u ranijim objavama, kroz njih možemo doći do neke nove životne spoznaje, nove poruke ili nove perspektive iz koje promatrate svijet, okolinu i ljude. Takve poruke upozorenja, zaštite, blagoslova te zahtjeva za promjenom teško da možete pronaći u bilo kojoj sanjarici prema kojoj pohitaju svi oni koji se ujutro prisjete onoga što su sanjali. Ja sam, s druge strane, uvjerenja kako niti jedan san koji sanjate; niti jedan događaj kojeg ste proživjeli; niti jedan čovjek kojeg se susreli pa kasnije izgubili po putu, nije u Vaš život došao tek tako. Naravno da svatko od Vas ima pravo iznijeti svoju teoriju o poklapanju Zvijezda, slučajnom trenutku ili nekoj drugoj stvarnosti kojoj ste naklonjeni. Ja znam da je svaki san, sve planirano i nepredviđeno unaprijed kreirano od  Onoga koji je isplanirao svaki udah moga života. Gotovo svake večeri kada bih, kao mala legla u svoj krevet i ispred divovske d...

Sudjelovala sam nedavno na Konferenciji pod nazivom:" Raditi za Kraljevstvo Nebesko" u organizaciji udruge "Poduzetništvo s povjerenjem". Ovaj skup međunarodnog karaktera okupio je više od 500 onih koji svoj posao vode ili bi htjeli voditi prema kršćanskim načelima težeći za onim što je gore, a ne za zemaljskim. Iako sam tada bila na samome početku ovoga bloga- od početka me dijelilo svega dva ili tri teksta kojima sam Vas, nadam se, uvukla u svoju životnu avanturu, filozofiju i stanje ovog pomalo uvrnutog uma, htjela sam da blog bude moj životni put. Nešto na čemu će se graditi svi ostali nedosanjani snovi. Nešto čemu ću se uvijek vraćati i hraniti se Riječju onda kad postane teško. Iscjeliteljska moć pisanja i mogućnost da se nekome dajem ili da se s nekim družim kroz riječi iako smo udaljeni kilometrima daleko, a da pritom, pišući, sama bivam obnovljena i preporođena oduvijek mi je bila fascinirajuća. Posebno značajna i motivirajuća bila mi je misao jednog od pre...

Nositi "teret" svoga poslanja i svrhe nije uvijek bilo lako. Govoriti nekome kako postoji razlog zašto ste tu, nije imalo smisla za onoga tko ionako vidi samo Vaša ograničenja i nemogućnosti. Ne zato što ne želi vidjeti bilo što drugo u Vama već zato što jednostavno nije sposoban dati Vam ono čega mu i samom nedostaje. Često se ljutimo na naše bližnje jer nam nisu znali, pa onda, shodno tome, nisu ni mogli pružiti sve ono što bismo od njih očekivali: nerazjašnjene situacije, neizgovorene riječi, nedostatak zagrljaja, česte, konstruktivne, ali ponekad i nepotrebne kritike... Sve nas je to oblikovalo u ličnosti kakve smo danas. Kao da kroz život vučemo kofer sa, do sada spremljenim i proživljenim iskustvom, neispunjenim očekivanjima zaogrnuti starim, pohabanim puloverom ispletenim od strahova, nesigurnosti i navike da se prešuti. Baš kako su nas, generacijama ranije, učile naše bake. Ni danas nije puno drugačije. Osim što smo možda više svjesniji prtljage koju sa sobom donosimo...