Škola života

Nositi "teret" svoga poslanja i svrhe nije uvijek bilo lako. Govoriti nekome kako postoji razlog zašto ste tu, nije imalo smisla za onoga tko ionako vidi samo Vaša ograničenja i nemogućnosti. Ne zato što ne želi vidjeti bilo što drugo u Vama već zato što jednostavno nije sposoban dati Vam ono čega mu i samom nedostaje. Često se ljutimo na naše bližnje jer nam nisu znali, pa onda, shodno tome, nisu ni mogli pružiti sve ono što bismo od njih očekivali: nerazjašnjene situacije, neizgovorene riječi, nedostatak zagrljaja, česte, konstruktivne, ali ponekad i nepotrebne kritike... Sve nas je to oblikovalo u ličnosti kakve smo danas. Kao da kroz život vučemo kofer sa, do sada spremljenim i proživljenim iskustvom, neispunjenim očekivanjima zaogrnuti starim, pohabanim puloverom ispletenim od strahova, nesigurnosti i navike da se prešuti. Baš kako su nas, generacijama ranije, učile naše bake.

Ni danas nije puno drugačije. Osim što smo možda više svjesniji prtljage koju sa sobom donosimo iz prošlosti. Svih onih trauma koje su nas trebale ojačati, a ne ostaviti gorak okus u ustima pri pomisli na prve školske klupe ili učenje pisanih slova. Razlika u odnosu na prijašnja vremena možda leži i u tome što danas postoji više različitosti. Puno nas više danas nije u standardnim gabaritima razvoja, na intelektualnoj, tjelesnoj ili duhovnoj razini. Potpuno je ne bitno radi li se o odrasloj osobi ili djetetu, nismo svi jednako sposobni vidjeti, razumjeti kao niti shvatiti svijet u kojem živimo no nije li upravo u tome ljepota? Zašto različitost u velikom broju slučajeva, mora biti sinonim za osjećaj nepripadnosti? Takav ne zahvalan osjećaj, kojeg ne bih htjela niti najgorem neprijatelju, imala sam priliku osjetiti i sama krenuvši u školu.

Oduvijek sam bila dijete koje je, kao nagradu za pristojno ponašanje ili hrabrost prilikom odlaska liječniku, umjesto igračke, tražilo slikovnicu. Bila je to prava mala arhiva priča koje su mi se morale čitati iznova. Toliko mi je puta neka priča bila pročitana da sam jednostavno napamet znala svaku riječ, a čitava moja obitelj bila bi šokirana činjenicom da već s tri godine znam čitati. Tek će sada, čitajući ovaj blog, neke tajne, zbog kojih sam tvrdila da sam faca, biti otkrivene. Ne, ipak nisam bila toliki fenomen, samo sam voljela svoje priče. Čak bih, u svom imaginarnom, zaigranom i dječjem svijetu, u kojem sam ja učiteljica, a moje lutkice učenici, čitala slikovnice na satu hrvatskog jezika. Moj Vam "razred" nažalost ne može potvrditi kakva sam učiteljica bila, ali sigurna sam da ni jedno dijete ne zaslužuje imati grč u želucu kakvog sam imala ja svaki put kad bih prisustvovala nastavi Prvog razreda.

Otkad znam za sebe voljela sam učiti misleći da ću znanjem nadoknaditi tjelesni nedostatak kretanja jer kakva bi to bila osoba s invaliditetom, a još k tome neznalica. Takvim sam si razmišljanjem svjesno nametnula visoke standarde na području znanja koji mi nisu dopuštali grešku ili loš dan. Kasnije, u odrasloj dobi to je dovelo do pretjeranog perfekcionizma u svemu što radim koji me, s jedne strane "tjera" da napredujem i uvijek dajem sve od sebe, a s druge strane povremeno guši onda kad ne uspijem ostvariti sve ono što očekujem od sebe. Tako da smo se i u ovim godinama morali ponovno vratiti u školske klupe i učiti o tome kako otpuštati stvari. Čovjek ipak uči dok je živ i dokle god ima prostora za rast ne možemo upasti u zamku oholosti misleći da smo saznali sva znanja i time dostigli savršenstvo.

Nitko me nikada zapravo nije prisiljavao da se dokazujem, ali životne okolnosti u kojima, zbog svoga stanja, nisam primljena u vrtić kao i brojne prilagodbe na učiteljice na zamjeni koje odlaze i dolaze, tražile su to od mene. Ovim putem ne tražim krivca niti pokušavam izigravati žrtvu samo se, sa žaljenjem, prisjećam propuštenih godina bezbrižnog djetinjstva koje mi je ukrala jedna učiteljica. Riječi, izgovorene tada, duboko su se usjekle u moje sjećanje i baš nikakvo neutemeljeno opravdanje poput "Time sam te htjela ojačati" ne može ih izbrisati.

Danas kao odrasla žena mogu reći da nikome ništa ne zamjeram, ali također želim reći da niti jedna uvreda nikada neće i ne može poslužiti kao sredstvo da nekoga navodno osnažimo u budućnosti kako to tvrdi navedena osoba svaki put kad me sretne. Uvreda i ne prihvaćanje može samo stvoriti i produbiti ranu, iz koje, ako se ne izdignemo sami vlastitim snagama i ljubavlju naših bližnjih, nikada nećemo odrasti zdravi i iscijeljeni. Još uvijek mi prisustvo spomenute osobe učini nelagodu, ali znam da je to odraz njezina ne znanja, nesposobnosti i nemogućnosti da vidi nešto dobro u različitosti svakog bića.

Odlike koje bi trebao imati dobar učitelj mogle bi se, između ostalog, prenijeti i na svakodnevni život, svaki susret ili odnos. Zato sljedeći put kad nam jezik bude brži od naše pameti i kažemo nešto što bi se moglo odraziti na nečije promišljanje o sebi ili drugome, dobro promislimo na koji način prenosimo poruku, kako odgajamo, utječemo, tješimo i liječimo. Trudite se da zbog Vas netko osjeti radost, a ne grč, toplinu, a ne prazninu i tupost, bogatstvo rasta i napredovanja, a ne odbačenosti i prezira. Zapamtite, ne ostajete u sjećanju zbog svojih riječi, svoga stila ili općeg dojma koji ljudi steknu o Vama, ostajete u sjećanju zbog osjećaja kojeg su ljudi imali u Vašem prisustvu jer jedino na takav način ostavljate trag u nečijem srcu i činite promjenu. Neka taj trag uvijek vodi Dobru iz kojeg crpimo snagu, hrabrost, mudrost i ljubav prema različitostima.

U Malom Princu će reći: "Čovjek samo srcem dobro vidi, bitno je oku nevidljivo."