Izabrana

Prije nekoliko godina jedna mi je prekrasna duša preporučila seriju "The Chosen" Mislila sam da je riječ o još jednoj u nizu serija s tematikom Isusova života koje sam toliko puta do sada pratila. Na kraju krajeva, nakon šest godina intenzivnog istraživanja i učenja o Onomu kojeg nikada u potpunosti neću moći spoznati, a s druge strane mi je toliko blizak, što se novog uopće može doznati, pomislili biste.

Za vrijeme studija najprije kroz teološku kulturu pa kasnije kao Magistra religijskih znanosti često sam puta imala tu priliku uroniti u nepresušno Otajstvo Kristove Osobe. Oduvijek sam bila od onih koji, osobito na kolegiju kristologije postavlja najviše pitanja. Ona, zbog koje se predavanje pretvori u privatizirani dijalog između studenta i profesora pomiješan iskustvom i stručnom terminologijom. Koliko god se trudila ne biti sebična dajući mogućnost i drugim kolegama da se približe Otkrivenom blagu, moje je pitanje uvijek moralo biti u središtu tumačenja razgranatog na sva područja svakodnevnog života. Često nisam bila niti svjesna da s konkretnijim promišljanjima o teološkim i duhovnim razmatranjima te širinom sposobnosti razumijevanja, dolaze i sve dublja pitanja odnosno sve intimniji razgovori s Bogom. Slično je to kao kad se zaljubite i neka Vas osoba toliko fascinira pa u onoj prvoj, početnoj fazi, što prije želite doznati sve informacija o njoj ili njemu. Sada, u ovim godinama, sa sigurnošću mogu reći da sam prestara za isključivo i samo početne faze, ako me razumijete. Zato uvijek u većini stvari i situacija tražim dubinu, a onaj tko mi je ne može dati, jednostavno nije za mene. Danas to znam.

Vjerojatno ćete, osobito ako niste religiozni, pomisliti kako je moja potreba za spoznajom Boga određena opsesija ili ovisnost jer ju uspoređujem sa stanjem zaljubljenosti u kojem se u tijelu osobe luče hormoni no činjenicu o postojanju povijesne Osobe Isusa Krista nitko ne može osporiti. A što se pak vjere tiče, ona nadilazi sve činjenice, ali nije fanatizam. Ona pomaže pronaći smisao čak i kada ljudski mozak ne može shvatiti. Iako ne umanjuje probleme i ne stavlja ružičaste naočale u pogledu na svijet, kako to mnogi misle, ona pomaže pronaći dublji i dugoročniji smisao bolu i patnji o kojima sam pisala u prethodnom postu.

Zato se u moru mojih studentskih pitanja nikada nije našlo pitanje "Zašto baš ja? Zašto je baš meni dao invaliditet? Odgovor na to pitanje oduvijek mi je dano znati. Oduvijek znam da postojim s razlogom da svojim pogledom na svijet mijenjam perspektivu svoje obitelji, svoje okoline i svih koji me upoznaju. Njima za vječnu uspomenu i dugo sjećanje, a meni sitnica. :)

Stoga, svaki put kada pomislite i u svojim ljudskim ograničenim promišljanjima na invaliditet gledate kao na kaznu ili križ koji nisam zaslužila, sjetite se devetog Poglavlja Ivanova Evanđelja i znajte da nitko od moje obitelji unutar obiteljskog stabla nije sagriješio toliko da bih zaslužila invaliditet. Tu sam stoga da se po meni očituju Djela Božja odnosno, jednostavnijim jezikom rečeno, da donesem promjene u svijet. Kada ljudi u Vašoj okolini primijete osobu u kolicima ili s bijelim štapom, barem netko od njih imat će prirodni poriv pomoći ili barem pitati što Vam je potrebno. Što znači da će barem nakratko maknuti pogled s telefona ili odvratiti misli s trenutačnog problema i pogledati okolinu odnosno osobu u potrebi. Možda razina svijesti u tom trenutku neće biti ista kod svih, ali osvijestimo li danas barem jednu osobu, ispunili smo svoje poslanje čineći korak prema pristupačnijem i inkluzivnijem svijetu za kojeg se toliko zalažemo.

S druge pak strane pomoć druge osobe ne isključuje našu samostalnost, naše obveze i odgovornosti za učinjeno, izrečeno ili propušteno. Osobe s invaliditetom su, zamislite, također ljudi koji se naljute, donoseći krive preuranjene zaključke zbog ograničenosti vlastitog ega ili strahova, koji osuđuju, griješe i odgovaraju, odnosno barem bi trebali odgovarati, za svoje postupke. Dakle, nismo anđelčići koji se samo mole Nebu kako bi im ostvarilo snove ili kako bismo prema svima bili mili i dragi što je još jedna od krajnosti u koju ljudi vjeruju kada govore o osobama s invaliditetom. Pa kako se onda uopće ponašati prema nama? Najjednostavniji i najkraći odgovor bio bi: Pokušajte, koliko god je to moguće, pronaći balans ponašajući se prema nama onako kako biste se ponašali s bilo kim drugim. I ne, nećemo se lagati, teško je osobu s kompleksnijim, višestrukim invaliditetom doživljavati kao bilo koga drugoga. U tom slučaju, pokušajte se sjetiti da svatko, ali baš svatko od nas, ima svoju svrhu, u svojim obiteljima, u svojoj okolini, u svom postojanju pa makar živio i cvjetao samo jedan dan poput maka.

Nešto dalje u ranije spomenutom devetom poglavlju Ivanova Evanđelja, nakon što je Isus ozdravio slijepog čovjeka, mnogi su se pitali tko mu je to učinio. Raspitujući se po čitavom mjestu o kome se radi, farizeji su došli i do roditelja čovjeka koji je maločas progledao. Njihov odgovor iznenađuje pogotovo u ondašnje doba, a odnosi se isključivo na odgovornost osobe na kojoj se ostvarilo Božje djelovanje. Koliko su puta naši roditelji, skrbnici ili naša okolina govorili umjesto nas, odlučivali i zagovarali nas iz svojih naočala i perspektiva. Iznimka su naravno oni koji se zbog svojih teškoća ne mogu samostalno zastupati no čak i tada trebamo im dati da se izraze na svoj način.

O svim ovim životnim temama govori upravo i serija "The Chosen" i baš se zbog toga razlikuje od mnogih dosadašnjih slika Boga. Prikazujući ga kao običnog čovjeka koji se smije, tuguje ili se druži s prijateljima možemo naučiti kako istovremeno biti u ovome svijetu i ispunjavati svoje poslanje. Kako živjeti svakodnevicu, a biti usmjeren na Nebo, kako mijenjati perspektivu drugih mijenjajući najprije sebe. Uči nas kako pronaći smisao kroz bol i patnju čak i onda kada se na prvi pogled ista ne vidi. Iako još uvijek učim živjeti svoje poslanje danas znam da je moja "super moć" cerebralna paraliza. A koja je tvoja super moć, dragi čitatelju?