Kad ljudi postanu ogledala

 Osvrnuvši se na posljednji tekst na blogu i na slobodna mjesta u Vašem vlaku koji putuje samo Vama predodređenim tračnicama života, voljela bih da danas zajedno osvijestimo još jednu važnu činjenicu. Možda će u Vama već na prvo čitanje izazvati bol, no upravo je njezino prepoznavanje i imenovanje jedan od ključnih koraka prema osobnom rastu.

Koliko se Vas može, kao i ja nekada, poistovjetiti sa željom da u svom vlaku života silom pokušava zadržati osobu koja treba izaći na sljedećoj stanici? Smatrajući je važnom za vlastiti opstanak, grčevito se držimo za rubove kaputa osobe koja treba otići i koja je, htjeli mi to priznati ili ne, svoju misiju već ispunila. Bilo da Vas je trebala nečemu naučiti, upozoriti ili savjetovati, biti glasnik ili blagoslov, trn ili ruža. A možda je baš ta osoba za koju se tako snažno držite – pazite sada – Vaše ogledalo.

Sada, kada smo uvidjeli da ljudi u naše živote ulaze i jednako tako, bez pozdrava i prethodne najave, iz njih izlaze, vrijeme je da zajedno pokušamo odgovoriti na pitanje – zašto je tome tako?

Što ako Vam kažem da Vam osoba svojim načinom ophođenja prema Vama, svojim bezobrazlukom ili manipulacijama može pokazati gdje se nalaze "rupe" u Vašem osobnom razvoju? Je li riječ o nedostatku samopoštovanja, manjoj svijesti o vlastitoj vrijednosti ili nepostavljenim granicama, u ovom trenutku nije presudno. Ono što jest važno činjenica je da nam Bog, Univerzum, Svemir ili kako god nazivali Silu koja nadilazi svakoga od nas, u određenom razdoblju života pošalje osobu s porukom i poukom, a zatim je povuče upravo onda kada je njezina misija ispunjena.

Možda upravo zato toliko snažno pokušavamo zadržati privid prijateljstava i ljubavi. Budimo iskreni – da nisu bila privid, opstala bi zahvaljujući zajedničkom, obostranom trudu i ulaganju u odnos. Zvuči jednostavno, iako nam je to često najteže priznati.

Nastojeći zadržati osobu za koju vjerujemo da nam treba, često se ljutimo na one koji nas, kako mislimo, ne razumiju. Pitamo se zašto s njima ne možemo pronaći zajednički jezik. Istina je, međutim, da još uvijek nismo uspjeli dešifrirati poruku koju nam nose i tako prepoznati mjesta na kojima sami trebamo rasti.

Koliko god nekoga plašila spoznaja da Netko odozgor vuče konce i koliko god bolno zvučalo da su drugi ljudi naš alarm za promjenu, to je, na žalost ili na sreću, jedna od najvećih životnih istina.

Danas to znam i ja. Ona koja je na široka vrata primala takve lekcije u obliku ljudi, a tek nedavno ih istinski naučila razumjeti. Ona kojoj je trebalo dugo da pronađe vlastito samopoštovanje jer je vjerovala da uvijek mora biti tu za druge, a tek onda za sebe. Ona koja je smatrala da svojim primjerom mora pokazivati kako biti čovjek, ne očekujući da joj se ista dobrota ikada vrati.

E pa, znate što?

Danas itekako očekujem da mi se vrati istom mjerom. Svi oni koji to ne mogu ili ne žele, neka me zaobiđu u širokom luku kako ne bismo obostrano gubili ono najvrjednije što imamo – vrijeme.

Svjesna sam da takav stav sa sobom nosi i veliku odgovornost. Odgovornost da se još više trudim biti bolja prema drugima, ali po prvi put – jednako tako i prema sebi.

Jeste li primijetili kako rad na sebi zahtijeva promjenu perspektive? Više ne krivimo druge za vlastite neuspjehe. Ne prebacujemo svoje probleme na tuđa leđa. Okrećemo se vlastitoj nutrini i promatramo kako, mijenjajući sebe, na najmudriji način mijenjamo i svoju okolinu.

I da, bit će otpora. Bit će čuđenja. Bit će iznenađenih pogleda i pitanja: "Što joj se dogodilo? Promijenila se..."

Ali to nije Vaš problem.

Da sam barem sve ovo znala ranije. Da sam barem bila svjesnija svoje vrijednosti one večeri kada sam, u prelijepoj svečanoj haljini princeza kroja, čekala svoju maturalnu večer razmišljajući da odustanem i uopće se ne pojavim. Mislila sam da ionako neće biti velike štete ako ne dođem. Da se ionako ne volimo pretjerano. Da je cijela ta ceremonija samo još jedna u nizu životnih predstava koje moramo odigrati.

No što ako su upravo moje razredne kolegice bile moja ogledala? Što ako su me učile da se više opustim i konačno otpustim sve one za čije sam se kapute tako grčevito držala?

Pa što ako nitko od mojih muških kolega iz generacije nije želio biti moja pratnja pri ulasku u dvoranu?

Danas mi nimalo nije žao što sam ipak otišla na svoju maturalnu večer, zamolila profesora da mi bude pratnja i provela večer zabavljajući se kao nikada prije.

Zato bih voljela da svi Vi koji ovo čitate postanete svjesniji svojih ogledala. Onih kojih ja tada nisam bila svjesna, a još manje zahvalna.

Jer osobe koje dolaze u naše živote kao ogledala nisu ovdje samo zbog našeg rasta. One su tu kako bi kroz našu promjenu stava pokrenule promjenu i u nečijem drugom životu. Možda nikada nećemo saznati kome smo upravo mi postali ogledalo, ali to nije ni važno.

Važno je da, kada sljedeći put netko siđe iz Vašeg vlaka, ne potrčite za njim. Ne hvatate ga za rub kaputa. Ne molite ga da ostane.

Zahvalite mu na lekciji.

Jer ono što je bilo namijenjeno da ostane, nikada neće morati biti zadržavano na silu. A ono što odlazi, zapravo Vam ne oduzima dio Vas – ono Vam vraća prostor da napokon upoznate sebe.

I možda je upravo to najveća životna pobjeda. Ne zadržati svakoga tko pokuca na vrata našega života, nego imati dovoljno hrabrosti otvoriti ih, zahvaliti se kada dođe vrijeme rastanka i nastaviti svoje putovanje mirna srca. Jer vlak života ne staje zbog onih koji su izašli. On nastavlja voziti prema ljudima koji će znati cijeniti mjesto koje ste im sačuvali – a prije svega prema osobi koja je cijelo vrijeme trebala sjediti na prvom mjestu u njemu.

Vama samima.