PR Duše

 Danima razmišljam kako započeti novi tekst na blogu, ali kao da ni jedan početak nije dovoljno dobar, efektan, vrijedan zadržavanja nečije pažnje. Tako da danas bismo mogli reći da ja kao autor teksta i Vi kao njegovi čitatelji, zajedno idemo go with a flow. Ne brinite, nisam ja od onih koji nemaju baš nikakav plan ili strukturu kada stvaraju nešto novo no zaista je nekad, pogotovo za nas perfekcioniste, potrebno malo otpustiti uzde i, kako poznata uzrečica kaže, "ići s tokom" Olakšanje za mozak. Probajte otpustiti bar nešto jednom tjedno, bit ćete mi zahvalni.

Danima mi se u glavi roje svakakve misli. Nastale od fizičkog, ali i mentalnog rada na sebi, vježbanja vlastitih granica, zahvalnosti na svemu što sam do sada postigla kao i svih planova i želja koje još trebam ostvariti. I da, i ja ponekad zalutam u planiranje i želje unatoč saznanju da su Njegovi planovi u mnogočemu bolji od naših.

Pokrenuvši ovaj blog kao dugogodišnju želju nisam ni sanjala koliko će me promijeniti ta moja strast prema pisanju koja uvijek kao novi list papira "čeka" da joj se vratim prosipajući tintu po bjelini, oblikujući ju u riječi. Osim što se u tom praznom prostoru između naslova i slike imam mogućnost izraziti, imam se mogućnost otvoriti svijetu, dati glas svojim riječima i zauzeti svoje mjesto. Ne kroz idealnu instagramsku sliku na kojoj su svi glumci lažno nasmiješeni bez vidljivih očnih bora, popeglanih maski s nekoliko filtera za uljepšavanje već kroz stvarnu sliku žene s invaliditetom  koja je istovremeno i jaka i ranjiva, koja se ne sakriva iza svojih ožiljaka ili lošeg položaja osoba s invaliditetom u društvu. Jasno ću reći, što bi trebalo biti bolje te kako se najbolje nositi u trenutačnoj situaciji. Naravno, ne znam je li to valjani recept za uspjeh u različitim životnim okolnostima za svakoga od Vas no uvijek se radujem i poštujem različitosti.

Nisam ni slutila da pišući, osim što započinje proces mog iscjeljenja, započinje i razvoj mog osobnog brenda i načina na koji ću se predstaviti svijetu. Toga jasno, nisam bila svjesna u svojim afirmativnim srednjoškolskim godinama, ali sada znam. Znam da svatko od nas posjeduje karizmu kojom zrači, kojom na neobjašnjiv način privlači pažnju djece i nepoznatih ljudi u autobusu. S kojeg god kuta to promatrali ne mogu zanemariti svoju struku i ne istaknuti kako je riječ o Darovima Duha Svetoga. Puno smo mi toga od Neba dobili, a za malo smo toga svjesni i zahvalni.

Unatoč dobivenim karizmama kroz život je iste potrebno razvijati i množiti kako bi dostigle svoj puni sjaj. S druge strane ako ih zakopavamo ne potičući njihov rast, one odumiru i s vremenom nestaju. Kao tinejdžer, u ludom kaosu svojih misli i glasova koji su mi govorili da se različitosti obično izoliraju nisam bila toliko svjesna dragocjenosti koju sam primila. Sama sebi bila sam čudna. Pitala sam se zašto se ne smijem istim forama, zašto ne mislim kao oni u toj dobi. Kad bismo u rijetkim prilikama izašli zajedno, meni je bilo važno da zabavim sebe i sve oko sebe, a njima da budu viđeni, da ih primijeti tadašnja simpatija...

I danas mi je još uvijek cilj zabaviti sebe i druge, uživati u pjesmi i smijehu jer mislim da ljudi i dalje biraju one koji su pozitivni kao i one koji će ih odmoriti, a ne energetski iscrpiti kao staru napuknutu spužvu. Svako naše pojavljivanje u javnim bespućima društvenih mreža, svako pisanje, komentiranje ili iznošenje vlastitog mišljenja trebalo bi biti prožeto dobrim namjerama ljubavi. Tužno je što smo si dali za pravo da "svaka šuša" mora svoje mišljenje podijeliti sa svekolikim pučanstvom. Svijet može preživjeti i bez Vašeg negativnog komentara, a Vi ste iznoseći svoj stav zapravo samo otkrili na kojoj ste razini svoje gluposti.

Morate biti svjesni da svakim svojim javnim ili privatnim "nastupom i odnosom prema drugima zapravo izgrađujete vlastiti PR ili izražavajući se marketinškim rječnikom, osobni brend. Međutim isti ne možete izgraditi na kvalitetnim temeljima ako sabotirate druge ili mislite samo na sebe. Možda Vam to uspije jednom, ali dugoročno nitko ne pamti nadurenog nezadovoljnog invalida ili bilo koju drugu osobu koja Vas umara odnosno možda i pamti, ali sigurno ne po dobru.

Shvatila sam da svoj PR gradim i puno prije kreiranja bloga jer specifičnost moga stanja uzrokuje brojne nelogičnosti u shvaćanju života. Tako moj invaliditet, koji je u očima svijeta uglavnom nešto loše, postaje moj brend jer želim da me pamte po osmijehu, a ne po negativnijem stavu kojeg su uzrokovali loši dani. I dok nas u vijestima "ubijaju" s crnilom stravičnih događanja koje me, priznajem, uvijek "okrznu" moja je današnja odluka nastaviti graditi svoj stil u pozitivnom svjetlu pa kome pravo kome krivo...

Potičem te stoga, dragi čitatelju, ti koji možda danas nisi doživio ništa lijepo na svom poslu, u obitelji ili na ulici, ustraj u kreiranju vlastitog brenda koji će ostati zapamćen, onog stava koji nam kao društvu toliko nedostaje. Učini da se ljudi uz tebe odmore, izliječe i pronađu sigurnu luku kada im je potrebna, a ne da ih dočeka oštrica tvoga zlog jezika i propuha u glavi. Brusite svoje oštrice kako biste zaštitili slabije od onih koji ih napadaju, a ako napadaju Vas, zastanite, odgovorite im mirno, ali jasno, okrenite se i nastavite dalje. Nisu vrijedni Vaše pažnje.

Zapamtite, sami sebe najbolje promoviramo. U našem stavu prema životu, našem odnosu prema ljudima i onim trenutcima kada smo sami sa sobom odnosno kada svjetla životnih reflektora ne zamagljuju naš pogled te nisu usmjerena na nas. Zato pazite kakav ćete "PR izgraditi" na Zemlji jer upravo ćete s njim doći pred vrata Neba tražeći ulaznicu.