Okrunjena dobrotom i ljubavlju

 Ja sam oduvijek bila netko tko može promijeniti energiju u prostoriji u koju uđe. Netko tko "natjera" okolinu da zastane i na trenutak promjeni temu, ali i netko na čiju se energiju "nalijepe" tuđe emocije i emocionalna stanja. S obzirom na to da nisam oduvijek bila svjesna sebe i svoje vrijednosti, mislila sam da sam dužna nositi na sebi tuđu nezrelost, pomoći nekom iako on to ne traži, voditi razgovore koje ne želim i biti uvijek dostupna za sve jer tako to rade dobre djevojke, zar ne?

Na jednoj sam lokalnoj proslavi upoznala profesoricu za koju sam tada doznala da će mi biti razrednica prilikom upisa u srednju školu. Kao da nije bilo dovoljno to što nisam mogla upisati školu koju sam htjela, zbog kako su rekli, nedostatka prostora za "prilagođenu učionicu" Sada se s druge strane moram nositi s činjenicom da je ista profesorica vodila razredna odjeljenja generacijama ranije pa je tako učila moga ujaka, pa moga brata i sada će mene! Ah, ta očekivanja i ti nametnuti pritisci. Možda mi ih nitko fizički nije nametnuo, ali ja sam ih osjećala na svojim plećima. Po povratku kući plakala sam misleći da neću moći opravdati i dostići postavljene letvice. Dotukla me činjenica da ćemo biti prvi i jedini ženski razred ovoga smjera u tadašnjoj generaciji.

Nikada se nisam dobro uklapala u velike ženske skupine. Ne zato što sebe smatram boljom ljepšom ili uspješnijom. Jednostavno me umarao taj sklop prema kojemu si popularan samo ako ne preferiraš drugu skupinu djevojaka, ako ogovaraš i daš si zapravo komentirati i izrugivati nečiji izgled, ponašanje, kosu, nokte... Vjerujem da ste i same svjesne koliko smo jedna drugu sposobne u čaši vode utopiti pogotovo ako smo različitih svjetonazora, razine svjesnosti sebe, nedostatka samopouzdanja i vlastite nesigurnosti koja progovara iz naše nutrine. Kadre smo suditi jedna drugoj čak i bez posebnog razloga pogotovo ako se borimo za tuđu naklonost i svjesno umanjujemo drugoga da bismo sebe uzdigle.

Istina je zapravo sasvim drugačija od one koju shvaća današnji svijet. Zašto bismo se uopće morale natjecati s nekim da bismo zaslužile svoje mjesto pod Suncem. U kakve se ja to visine uzdižem ako pritom umanjujem neku drugu ženu. Što mi to vrijedi kad će se i onako ubrzo otkriti moje pravo lice? Zašto se, suprotno tome, ne bismo divile nečijoj ljepoti, otmjenosti, uspješnosti, hrabrosti, snazi i odvažnosti, umijeću nošenja s različitim životnim izazovima. Zašto ne bismo jedna drugu bodrile, hrabrile osnaživale, poticale i radovale se nečijem uspjehu. Zašto smo još uvijek zarobljene u stavu da ćemo uputivši pohvalu drugoj ženi, umanjiti svoju vrijednost?

U tadašnje vrijeme iscrpljivalo bi me tumačenje moje logike, osjećala bih se kao natopljena školska spužva koju je neko iscijedio do kraja. Ja, koja sam na van često izgledala sretno, veselo i puno života, u dubini sebe zapravo sam bila nesretna. Moje stanje uma odražavala je slika ormara u kojemu nije bilo odjeće u boji već samo crnilo kao da sam u koroti, a nisam bila darkerica. Mislila sam da nešto nije uredu sa mnom. Mislila sam da nisam sposobna ispuniti tako nerealne kriterije koji su danas, nažalost, među djecom još rigoroznija. I da, sumnjala sam u sebe. Za razliku od tadašnjih vremena, kada je kriterije postavljala najpopularnija djevojka u razredu, danas kriterije postavlja online svijet koji traži da pratiš trendove.

Kao bijeg iz okruženja koje mi ne odgovara, ali i svojevrsno punjenje energijom tražila sam muško društvo. Moram priznati da su muškarci puno jednostavnija bića. To mi je bilo omogućeno samim izlaskom iz vlastitog razreda budući da se radilo o većinski muškoj školi. Druženje u kojemu nema toliko ružnih komentara usmjerenih na druge, a ljubomora nije toliko izražena, omogućavalo mi je mir, ali i odmor od sebe. Fokus je bio na zezanciji, međusobnoj podršci i uvijek spremnoj pomoći na koju sam mogla računati. Ako bi se netko i potukao, riješili bi to fizičkim obračunom. Iako nikad nisam za nasilje, divila sam se činjenici da bi nakon istog obračuna, obojica zajedno popili pivo.

Zašto mi ne bismo mogle tako? Ne kažem da se moramo međusobno počupati ili piti pivo. Samo kažem da bismo mogle ostati u energiji kraljice i jedna drugoj popraviti krunu bez nepotrebnog zamjeranja, šutnje, ljubomore i ostanka na razini razmažene djevojčice. Često suprotnom spolu zamjeramo da su vječna djeca koja nikako da odrastu no jesmo li mi baš u svim segmentima života toliko odrasle i zrele kako za sebe volimo tvrditi? Naravno, kao i uvijek čast izuzetcima. Znate da ne volim generalizirati.

Znam da i danas postoje ovakvi primjeri prekinutih ženskih prijateljstava iz potpuno nebitnih ili čak nepoznatih razloga no sigurno je da nam Bog stavlja na put, ali i briše s istog one ljude koji su nam u određenim trenucima potrebni kao lekcija, kušnja ili blagoslov.

Ja sam zahvalna na svojim malobrojnim, ali vrijednim kraljicama u životu. Iako ih mogu nabrojiti na prste svojih ruku, pomno su birane i s razlogom blizu srca da pomognu popraviti krunu kada treba.

Birajte takve prijateljice i od njih učite kako popravljati nečiju krunu jer iako svijet daje prioritet vanjskoj ljepoti, prava ljepota izlazi iz Vas. Vašeg ponašanja, šarma, osmijeha, kulture, empatije, suosjećanja i svjesnosti da ste kraljica koja ne ruši, nego uzdiže drugu ženu.