Kad tijelo kaže ne, Duh pronalazi put

U zdravom je tijelu, kažu zdrav duh. Znači li to da mi čija tijela nisu u okvirima današnjih standarda "zdravlja" nemamo niti zdrav Duh? Što uopće znači biti zdrav i može li Duh biti važniji od tijela? Za mene biti zdrav znači ne imati poteškoće u funkcioniranju cjelokupnog organizma, ne imati lomove, neizdržive bolove, rane ili posjekotine no znate što? Čak i ako nemate niti jednu od ovih bolesti tijela, još uvijek možete biti itekako bolesni. Često zaboravljamo stanje našeg uma, naše misli, sve one stečene i nametnute stavove, strahove i neizgovorene riječi. Sve to i puno više kroji naše mentalno zdravlje od kojeg mnogi još uvijek zaziru i bježe jer se najviše bojimo dotaknuti upravo svoje dubine. Strah nas je što ćemo pronaći u tom neistraženom dijelu nas. Što će biti otkriveno ako prokopamo rudnik s blagom. Hoće li netko tko uopće ne nosi moje cipele, reći da sam luda? Međutim, dopustite da Vam kažem nešto. Ljudi koji idu na psihoterapiju u većini se slučajeva bore s onima koji na istu ne idu, a trebali bi.

U mome stanju, kao i u mnogim drugim stanjima najveća je umjetnost življenja postići balans između tijela i duha. Najizazovnije je ostati postojan onda kad te tijelo ograničava ne dopuštajući ti da napraviš pokret bez bola. Za one koji ne znaju cerebralna paraliza ima svoje bolje, lošije i loše dane. Često unatoč fizikalnoj terapiji, lošiji odnosno loši dani prevladaju, a uspjeh bez obzira na trud tada izostane. Morate znati da različiti ljudi različito poimaju uspjeh no jedno je sigurno što god ste željeli postići i mislili da u tome niste uspjeli, taj jedan trenutak unutarnjeg zadovoljstva nakon odrađene vježbe nikad neće izostati. Osim ako ga sami ne zatomite vlastitim nezadovoljstvom, nerealnim očekivanjima ili očekivanjima i reakcijama drugih. Iz tog razloga odgovorno tvrdim da je Duh u mnogo više životnih situacija važniji od tijela, a evo i zašto.

Odrasla sam u sredini u kojoj je zaštita mene kao posebne članice u obitelji, oduvijek bila imperativ. U svom bih balonu pretjeranog štita živjela ruku pod ruku s nebrojeno mnogo fizikalne terapije i potencijalnih opcija u liječenju koje su mi navodno trebale pomoći da se poboljša moje opće fizičko stanje. Za djevojčicu poput mene to je bio jedini svijet, svijet u kojemu sam, trpeći nesnosne bolove raznih “spasitelja” i nadri liječnika bespogovorno htjela što prije hodati.

Kako je vrijeme prolazilo u meni se rađala druga ja. Ta je druga ličnost satkana od razočaranja, neuspjeha, pretrpljene fizičke boli koju sam kao mala morala zatomiti negdje u sebi, neostvarenih očekivanja nastalih u mom vlastitom umu, ali i u umovima mojih roditelja. S druge strane, iako svjesna da odavno nisam u svom balonu jer, hej, tamo je već neko vrijeme pretijesno, volim se zatvoriti u svoj lijepi svijet u kojemu se smijem do suza; u kojemu sam okružena ljudima čiji je smisao postojanja proizvoditi i druge obogatiti energijom koja daje život. Ista ta energija, univerzum, Bog ili kako ju god želite nazvati, omogućuje da od nje živi onaj koji daje, ali i onaj koji prima.

Kao netko tko je sada puno svjesniji svega što je prošao; svjesniji da postoji i ona druga ja često si govorim “Znam što si sve prošla, znam da je boljelo, bila sam s tobom, ali zanemari sve što ti govore, sve što očekuješ ili očekuju i kreni polako dalje. Nitko te ne može dovoljno ohrabriti kao ti sam sebe jer nitko od svih drugih ne nosi isti broj, model i dizajn cipele kao ti.

Danas mnogo godina kasnije s vremenskim odmakom i brojnim „utakmicama u nogama“ kroz sarkazam i humor gledam na stvari drugačije. Svjesna da u vremenu s toliko negativnosti s kojom nas bombardiraju kao na bojištu; u moru lažnih prijateljstava i lica koja se skrivaju iza svojih maski, jednostavno MORAŠ izabrati odnosno odlučiti biti dobro. Najprije zbog sebe kako bi opstao i preživio trenutke krize, a onda i zbog svih onih u tvojoj blizini. Tvoj sjaj možda ne može izliječiti nečije rane, ali svakako nekome može osvijetliti put kojim ide.

Danas s puno više razumijevanja i poštovanja odlučujem biti dobro podižući onu drugu sebe kada upadne u glib perfekcionističkih očekivanja ili umanjivanja svega što je do sada postigla. Tanka je granica između ekstrema, a ja biram najteži međuprostor-biram balans jer ne želim biti niti bespomoćno siroče koje ne posjeduje unutarnju snagu, a niti heroj kojemu svi aplaudiraju zbog jednostavnih društveno prihvatljivih životnih postignuća.

Dakle da bih mogla podići i pogurati samu sebe onda kada je teško, kad se zaredaju lošiji i loši dani i ka izgleda da ništa nema smisla, treba mi snažan, obnovljiv i postojan Duh. Vjerujem da Vam je, svima koji čitate moj blog, odavno poznato odakle, točnije od koga crpim i njegujem taj Duh no zanimljiva mi je činjenica da ovakvo stanje uma ima i svoje psihoterapeutsko utemeljenje. Tako da i Vi koji niste toliko religiozni nemate posebno opravdanje kojim ćete opravdati bezrazložan negativan stav prema životu.

Nikad neću zaboraviti svog prvog fizioterapeuta. Još uvijek pamtim koliko mi je bila neugodna, strašna i nezamišljiva činjenica da se radi o muškarcu. Danas, s osmijehom na licu, rado se prisjećam koliko se čovjek trudio da mi pomogne, koliko je davao sebe u svoj posao, koliko me bodrio i vjerovao u mene iako je sigurno bilo i loših dana no što bi se dogodilo da mu nisam dala priliku. Da sam odustala odmah na početku te da nisam "pogurala" sebe preko svojih strahova i nesigurnosti. Sigurno je da su mi upravo takav odnos pa onda i takav pogled prema životu, uvelike pomogli u shvaćanju i prihvaćanju vježbanja kao načina života nužnog za moje stanje.

 Puno smo tada razgovarali, puno se smijali i postali netko koga mi je, danas, uvijek drago sresti jer se prisjećajući zajedničkih anegdota, istovremeno prisjetim kakvo sam nezrelo dijete bila. Naime, dugo sam skupljala hrabrosti i sastavljala rečenice kojima bih nabolje opisala koliko mi je bio zgodan njegov tadašnji praktikant. Ljudi moji, kakve "muke". Sve je moralo biti u strogoj "tajnosti" te nitko navodno nije smio znati sadržaj pisma u kojemu je sve objašnjeno i predano mom fizioterapeutu. Bože, koliko sam samo djetinjasta bila! Iako mi je sada smiješno, tada mi je to bilo izuzetno važno. Jedva sam čekala iduću fizioterapiju samo da čujem njegovo stručno mišljenje. Sjećam se da je pismo pročitao već na izlaznim vratima, a ja sam kroz prozor pratila izraz njegovog lica.

 Važno je napomenuti da mi od tada nije više uopće nije neugodno imati fizioterapeuta umjesto fizioterapeutkinje, ako me razumijete. :) te da sam kroz život imala sličnih ili gorih gafova o kojima pišem u nekom od sljedećih tekstova...

U svakom slučaju svakome od Vas želim bar jednu takvu osobu u životu. Onu koja Vas je natjerala samim svojim postojanjem da se smijete unatoč boli, koja Vam je omogućila da bude svoji, koliko god to ovom svijetu, neprihvatljivo izgledalo. A onda, na kraju dana, kad se svijetla ugase, želim Vam i neizmjernu snagu Duha da možete "pogurnuti" sebe i reći: "Bravo, opet si uspjela! Ponosna sam na tebe!