Od pučine do praznine

Oduvijek sanjam velike pozornice. One na kojima, s darom slaganja riječi utkanim u mene još pri rođenju, donosim Riječ koja liječi, obnavlja, podučava i umiruje. U snu nikada ne vidim kako se penjem na tu pozornicu, niti tko me do nje dovodi. Ne znam jesam li došla sama ili me netko ponio. Sjećam se samo središta – mirne, čvrste pozicije – i svojih ruku složenih u trokut, kao znak sabranosti i predanja.

Vjerujem da nepreglednom mnoštvu lica ispred sebe govorim o nečemu što istinski poznajem. O onome što sam živjela, učila, preživjela. O onome što može pomoći da već danas, na javi, postanu bolji ljudi. I nadam se da je u tom snu količina moga znanja uvijek obrnuto proporcionalna mome egu – da me nikada ne povuče u krajnost koja zaboravlja ljudskost, koja zaboravlja srce.

U mom slučaju Bog, u tvom možda Svemir ili Univerzum, dao nam je um, ali i emocije; tijelo, ali i duh. Ne kao suprotnosti koje se isključuju, već kao fragmente iste cjeline koji se međusobno prožimaju i upotpunjuju, tvoreći skladnu sliku čovječnosti – po uzoru na sliku Božju.

Možda tjelesnost nije nešto čime bih se mogla pohvaliti, osobito prema današnjim ukalupljenim mjerilima svijeta. Zato sam si od najranije dobi zadala zadatak: učiti, napredovati, rasti. Nadomjestiti vidljive “nedostatke” koje je sa sobom donijela cerebralna paraliza. Danas, trideset i tri godine kasnije, znam da sam svoje nedostatke tumačila pogrešno i zvala ih krivim imenima. Danas znam da su oni moja jedinstvenost. Ona koja zrači. Koja privlači. Koja svaki susret čini bogatijim – za obje strane.

Toga dana moja jedinstvenost i ja pripremale smo se za velik događaj. Barem sam tako mislila. Po prvi put ću, kao predstavnica udruge osoba s invaliditetom, kroz projekt koji provodim, govoriti o zapošljavanju marginalizirane skupine društva kojoj i sama pripadam. Pomislila sam: to je moja pozornica. To je moja prilika. Punila sam se adrenalinom, pripremala iz dana u dan, uvjerena da baš tamo trebam biti. I trebala sam. No Netko tko vidi širu sliku, vidio je situaciju drugačije.

Po dolasku na odredište dočekala nas je stvarnost. Zgrada nije imala pristupačno dizalo. Da bismo u hotel ušli “kao normalni ljudi”, morali smo se – poput delinkvenata sa svojim jedinstvenostima – iskradati kroz vlažno odlagalište starih kašeta, boca i zgužvanog papira. Kao da to nije bilo dovoljno, dizalom za dostavu hrane prošli smo kroz kuhinju hotela, pozdravili kuhare i usput provjerili je li biftek dovoljno pečen. Malo je reći da sam se osjećala kao komad mesa spreman za daljnju obradu.

U tom je trenutku bilo suvišno govoriti o inkluziji i društvu jednakih mogućnosti. Situacija je, uz dozu tragikomedije, podsjećala na apsurdni avanturistički komad u kojem ni sami glumci ne znaju što je zapravo problem.

U prostranoj sali, među stolovima prekrivenima jednostavnim bijelim stolnjacima, sjela sam uz naše suradnike i partnere. Promatrala sam ljude – mahom pripadnike različitih marginaliziranih skupina – kako lutaju od stola do stola, bez jasnog interesa. Pitala sam se: koji je smisao ovoga? Nije li svaka tvrtka trebala imati priliku predstaviti se, reći tko su, što nude i što očekuju? Možda tako izgleda samo u mom perfekcionističkom umu koji svijet zamišlja drugačije. Ne bi li ljudi koji traže posao trebali biti puni entuzijazma i želje za učenjem? Ili smo postali društvo koje se fotografira misleći da je već samim prisustvom učinilo dovoljno?

Možda smo oduvijek bili takvi. A možda samo preuzimamo obrasce koje nam serviraju mediji, političari, liječnici, pa i sami invalidi.

Kasnije, penjući se pravim liftom na prvi kat, pripremajući se za okrugli stol, u sebi sam ponavljala ključne točke izlaganja. Preda mnom su bili predstavnici tvrtki, udruga, obrtničke komore, partneri – svi oni koji su na neki način uključeni u zapošljavanje osoba s invaliditetom na području Siska i Sisačko-moslavačke županije.

“Hvala Ti na ovome. Znam da si uvijek sa mnom”, prošlo mi je mislima.

No okrugli stol nije tekao službeno ni strukturirano. Uvodna riječ predavačice protegnula se gotovo sat vremena. Govorilo se o operacijama, privatnom životu, temama koje su jedva doticale zapošljavanje. Shvatila sam koliko nam nedostaje kultura dijaloga. Koliko smo slabi u slušanju, a jaki u dugim, glasnim monolozima bez dubine.

U meni se tada probudio osjećaj koji psihologija naziva “sindromom prenapunjenog lončića”. Ja, koja nikada ne upadam u riječ, koja dijalog doživljava kao svet prostor razmjene, počela sam – mirno, ali odlučno – uzimati prostor za sebe. Ne iz inata. Ne iz potrebe da budem glasnija. Već iz potrebe da budem prisutna.

Rasprava se odužila. Iscrpljena i gladna, jedva sam čekala povratak kući. U tišini sam pustila “Experience” talijanskog skladatelja Ludovico Einaudi i dopustila si da otplovim. Plutala sam zatvorenih očiju, dok su me tonovi vraćali u prošlost – na Goljak, na plač, bolove, terapije, vježbe, riječi i poglede koji su me oblikovali.

Tada sam jasno vidjela: nekada sam bila poput male štruce kruha – dijete Palčić koje se borilo za dah. Na ovom okruglom stolu borila sam se za riječ. I pobijedila sebe. Ne da bih povećala ego, nego da naučim živjeti s drugačijima od sebe, trenirajući samopoštovanje i ne umanjujući vlastitu vrijednost samo kako bi drugi rasli i cvjetali.

Rastite. Cvjetajte. Razvijajte se – zajedno s drugima.
U tome leži tajna Vaše jedinstvenosti.