Autopilot života

 U kutu mračne bolničke sobe, opet sam se gušila u plaču preklinjući dječaka smještenog na krevetu na kat do zida da prestane zatvarati vrata spavaonice. Svijetlo iz hodnika bilo mi je jedina nada da će možda sve na kraju biti dobro, da će me netko čuti, vidjeti ili barem provjeriti što nije uredu. Na jedinom osvjetljenom hodniku u bolnici nije se moglo čuti ni koraka. Sve je bilo tiho, samo je moj plač odzvanjao, a kad bi se vrata spavaonice zatvorila, panično bi vrištala sve dok me glasnice ne bi izdale. Moje glasno izražavanje svojih strahova i osjećaja odbačenosti, redovito bi rezultiralo upalom pluća koju bismo preko vikenda zaliječili povratkom kući, a svaki novi tjedan za mene je značio početak horora. Kao što možete vidjeti Vinogradsku bolnicu ne pamtim po dobru jer sam tamo odlazila isključivo po prisili ne razumijevajući zašto me mama tamo ostavlja kad me nitko ne voli i ne razumije? 

Nije tamo bilo dobro poznate drvene krunice koja je visjela diljem cijelog zida kao što je to slučaj iznad mog kreveta kod kuće niti tračka svijetlosti koja bi mi umanjivala nesigurnost rasvjetljujući tamu. Ništa od toga što me inače umirivalo nije bilo u toj hladnoj i bezosjećajnoj zgradurini. Ni majke ni svjetla ni Osobe na križu krunice koju bi molila da što brže prohodam kako se ne bih morala vratiti u onaj isti mrak kojeg dandanas pamtim.

Jedina osoba koju sam voljela, a koja je, po mom dječjem poimanju vremena, tako rijetko bila u smjeni, bila je moja logopedica s kojom sam se, na radnoj terapiji voljela igrati. Ona bi me i hranila, njoj bih se, da sam mogla, vjerojatno i požalila iznoseći svoje muke po pitanju usamljenosti. Pitala bih je zašto me mama stalno ostavlja na tom ružnom mjestu pa onda ponovno dolazi kad ju pozovu? Što to s nama djecom nije bilo u redu da nas moraju ostavljati. Danas znam da je moja majka kroz život uz mene morala nositi i svoju prtljagu strahova, nesigurnosti, neispunjenih očekivanja, neizvjesnosti s kojima se vjerojatno nije znala uvijek dobro nositi. Točnije nosila se onako kako je u tom trenutku najbolje znala. Moguće je da ni sama nije imala potrebnu podršku niti onaj tračak svjetlosti iz hodnika koji bi joj pokazao put. Jedno je ipak sigurno, životne nas okolnosti i situacije koje smo proživjeli, svakako obilježe i ostave neizbrisiv trag u našem budućem rastu i razvoju no naša je odluka, hoćemo li kad porastemo slijediti iste obrasce ponašanja naših roditelja govoreći istim jezikom panične potrebe za pretjeranom zaštitom. Ili ćemo se, unatoč proživljenim situacijama na koje nismo bili spremni, nastojati odcijepiti od onih koji su nas rodili pokušavajući pronaći svoj put.

Ovaj blog stoga nije nastao kao platforma na kojoj ću upirati prstom u bilo koga, a kamoli ne u one koji me beskrajno vole i kojima sam povjerena na čuvanje u ovozemaljskom životu. Ovo je naprotiv prostor u kojem ću kroz Riječ i riječ otkriti tko sam ja, što volim, što ili tko puni moju dušu i kako izgleda moj put kojeg je samo za mene kreirao Onaj koji me najbolje poznaje. Kao i onda gledajući me s tog drvenog Križa ogromne zidne krunice, govori mi da vrijedim, da sam snažnija nego što ponekad mislim i da ma koliko voljeli svoje najbliže i bili zahvalni na svemu što su nam dali, ne moramo i ne smijemo prihvatiti sve ono što određuje njih.

Naprotiv preuzimajući štafetu u utrci s preponama, preuzimamo kontrolu nad svojim životom, nastavljajući pratiti životnu stazu na neki svoj način, onako kako mi najbolje znamo. Odlučujemo kako ćemo reagirati u određenoj situaciji, kome ćemo dozvoliti da oduzima naš mir i hoće li nas svakodnevne bespotrebne brige i temeljne životne stvarnosti o kojima ionako ne odlučujemo samo mi, toliko poljuljati da više nećemo znati kako dalje.

Ako ćete išta od ovog teksta ponijeti u svom srcu, želim da znate da preuzimajući štafetu u određenom životnom razdoblju, zapravo preuzimamo odgovornost samo za promjenu sebe samih. Koliko god mi željeli promijeniti svoju prošlost, ljude, njihova ponašanja i karaktere te bili tjeskobni oko vlastite neizvjesne budućnosti uvijek ćemo tada živjeti prema tuđim očekivanjima i osjećajima naučene bespomoćnosti. Takav život međutim, nije Život u punini već je Autopilot života koji iscrpljuje. Zamislite da cijelog života živite iste ponavljajuće radnje koje su Vam drugi nametnuli, a Vi preuzeli. Zastrašujuća je, kažu, činjenica da će nas jednog dana potpuno zamijeniti roboti, a već sada se polako pretvaramo u njih, a da nismo ni svjesni svojih mehaničkih, dobro uvježbanih radnji odlaska na posao, međusobnih odnosa i uobičajnih ponašanja.

Zato napajajmo se Njegovom svijetlošću živeći u sadašnjem trenutku. To je ionako jedino što imamo. Za sve drugo što ne mogu promijeniti, molim Te, misli TI.