Žena s licem djeteta

Dok sam bila mala često mi se ponavljao isti san. Volim snove jer kao što sam već naglašavala u ranijim objavama, kroz njih možemo doći do neke nove životne spoznaje, nove poruke ili nove perspektive iz koje promatrate svijet, okolinu i ljude. Takve poruke upozorenja, zaštite, blagoslova te zahtjeva za promjenom teško da možete pronaći u bilo kojoj sanjarici prema kojoj pohitaju svi oni koji se ujutro prisjete onoga što su sanjali. Ja sam, s druge strane, uvjerenja kako niti jedan san koji sanjate; niti jedan događaj kojeg ste proživjeli; niti jedan čovjek kojeg se susreli pa kasnije izgubili po putu, nije u Vaš život došao tek tako. Naravno da svatko od Vas ima pravo iznijeti svoju teoriju o poklapanju Zvijezda, slučajnom trenutku ili nekoj drugoj stvarnosti kojoj ste naklonjeni. Ja znam da je svaki san, sve planirano i nepredviđeno unaprijed kreirano od  Onoga koji je isplanirao svaki udah moga života.

Gotovo svake večeri kada bih, kao mala legla u svoj krevet i ispred divovske drvene krunice zamolila Ga da brzo prohodam, da sutradan budem dobra te da moje mamu, tatu i brata, čuva i štiti, usnula bih prelijepu Ženu, svu u bijelom, s plavim plaštem. Sjela bi mi na krevet i primila u krilo. Nikad ništa nije govorila, ali osjećaj koji bih tada osjećala bio bi veličanstven. Uvijek s tako divnim, toplim izrazom lica i očima punim nježnosti. Tada nisam znala što san znači. Pomislili biste da ni nema nekog značenja jer ništa nije izrečeno no danas vjerujem da je taj san bio priprema za susret s Onime koji ima doći, a ja Mu nisam dostojna odriješiti remenje na obući. Bog nam se dakle objavljuje onda, u onolikoj mjeri i na takav način, kako smo ga mi u mogućnosti prihvatiti u određenom trenutku života. Kao malena djevojčica očito nisam mogla spoznati velike duhovne Istine pa je odlučio da će mi progovoriti na, meni razumljiv način i tako pokazati da je prisutan.

Nakon takvog sna, obično bih se okrenula na drugu stranu i ponovno zaspala. Zanimljiva je činjenica da bih se tada u snu počela toliko glasno i od srca smijati da bih gotovo uvijek probudila ostale ukućane. Nitko, pa ni sama, nisam imala neki poseban razlog zbog kojeg bi se toliko smijala, ali Ti si u svome Duhu sigurno znao. Sjećam se, mojoj obitelji tada često nije bilo jasno što se događa, raspitujući se kod raznih liječnika pokušavali su doznati odgovor koji se krije u toj mojoj ludoj glavi. Iako danas imam vlastitu sobu i ne mogu tako lako probuditi svoje roditelje u spavaćoj sobi na katu, još uvijek ponekad u snu umirem od smijeha i najčešće probudim samu sebe.

Prije nego me proglasite potpuno ludom i neuračunljivom, na što sam Vas, usput budi rečeno, u nekoliko navrata suptilno upozoravala u nekom od prijašnjih tekstova, dopustite mi da Vam objasnim zašto sve ovo pišem baš sada. Čitajući moje ranije objavljene tekstove na ovome blogu, mogli ste primijetiti da se kroz moje riječi prožimaju Božanske i ljudske niti. Baš kao što se, teološki rečeno, u Osobi Isusa Krista, pa i u nama samima, isprepliću Božanska i ljudska narav. Iz tog razloga mislim da moramo i trebamo povezivati Nebo sa zemljom i obratno. Ne kako bismo Božansko onečistili i učinili ga prljavim već kako bismo u ovu kaljužu života i svega ružnog što se događa unijeli nešto lijepo poput prekrasnog lica Žene odjenute u bijelo.

Oduvijek me moja okolina smatrala mlađom, slabijom i krhkijom nego što zaista jesam. Oduvijek sam osobnom iskaznicom morala pravdati vlastitu punoljetnost u usporedbi s plahošću koju uvijek povezuju sa mnom. Ipak, mislim da vanjština često u ovom svijetu može prevariti, a izgled često bude obrnuto proporcionalan sa snagom koja izbija iz našeg Središta. Svoju snagu ne pokazujemo glasnoćom, nametljivošću, grubošću ili manipulacijom. Svoju snagu pokazujemo tišinom i tek pokojom riječju u pravom trenutku, onda kada je nekome potrebna, onda kada smo za istu pitani.

Samokontrola je nešto što se uči, nešto što se gradi i nešto što ovisi o osobi preko puta koje sjedimo. Granice za koje smo odgovorni samo mi odraz su naših iskustava s drugim ljudima. Iz tog razloga uvijek pazite na koji način i na kakvim temeljima gradite odnose s drugima jer će Vam to biti vraćeno onom vrstom granice koju ste sami uzrokovali.

Kad govorimo o samokontroli voljela bih se ovom prilikom referirati na svoj posljednji post u kojem očigledno nisam imala dovoljno samokontrole no znam i zašto. Oduvijek sam cijenila manire suprotnog spola kao i podršku koju bismo trebale imati žena prema ženi. Nažalost često nisam nailazila na razumijevanje i to me je frustriralo. S obzirom na to da tada nisam znala kako se izraziti, reagirala sam onako kako sam se osjećala, a s druge strane mislim da je važno ponekad znati pustiti emocije van i prepoznati ih. Upravo je to dokaz naše ljudskosti odnosno postojanja u ovome svijetu ali i istovremeno odraz naše unutarnje snage.

Prema tome, čast malobrojnim izuzetcima koji se, podižući prosjek, znaju ponašati, znaju poštovati, podržati i ostati onda kad je teško, a ne pobjeći pod pritiskom ili onda kad shvate da to više ne mogu te u čijim postupcima vidim dašak muževnosti odnosno ženstvenosti Mogli biste pomisliti kako tražim savršenstvo, ali kako je to moguće ako sama nisam i ne mogu biti savršena. Bog zna koliko sam daleko od one prekrasne Žene koju sanjam, koliko je nesavršenosti, mana, i rupa u mome srcu. Kako bi uostalom žena s blagim dismorfnim poremećajem i invaliditetom mogla biti savršena u očima svijeta. Za one koji možda ne znaju dismorfni poremećaj odnosi se na pretjeranu zaokupljenost uočenim nedostatcima u tjelesnom izgledu koje drugi ne vide ili su neznatni. Moja iskrivljena kralježnica, zahvaćena skoliozom i kifozom istodobno, vjerojatno se ne bi složila s tim da je nevidljiva, a kamoli da je ženstvena ili seksi no poimanje savršenstva nije u izvanjskom, savršenom tijelu ili ljudskim karakteristikama. Za mene je savršenstvo u postojanosti, u trajanju i ustrajnosti, u trudu i podršci kao i u stalnom učenju, želji za napredovanjem i radu na sebi.

Nadam se da ću se nekad, na svom komadiću Neba, uspjeti barem malo, približiti prekrasnoj Ženi kojoj se toliko divim. Savršenoj Ženi s licem djeteta. Za sada sam samo žena s dječjim licem koja još uvijek uči, upoznaje sebe i svijet u kojem živi.